Žrtva seksualnog zlostavljanja može imati doživotne fizičke i psihičke zdravstvene posljedice

 Žrtva seksualnog zlostavljanja može imati doživotne fizičke i psihičke zdravstvene posljedice

O slučajevima seksualnog nasilja djeca često ne govore ili im se, ako to čine, ne vjeruje. Strah od reakcije okoline, osramoćivanja porodice ili kazne, neki su od razloga zbog kojih djeca ne prijavljuju seksualno nasilje, iako posljedice – fizičke i psihičke, mogu biti doživotne, kaže u razgovoru za Portal Bar psihološkinja u Centru za djecu sa posebnim potrebama ZU Dom zdravlja Bar Tijana Brzić.

Prema UNICEF-u, svaki oblik maltretiranja djeteta – seksualno zlostavljanje, zanemarivanje i napuštanje (uključujući izloženost nasilju u porodici i nasilju van porodice) predstavlja kršenje osnovnih prava deteta, a porodica, kako naglašava Brzić, ima najveći potencijal za zaštitu djece i ostvarivanje njihove fizičke i emocionalne bezbjednosti.

Ožiljci koje nasilje ostavlja mogu biti i nevidljivi.

“Seksualno zlostavljanje, psihičko zlostavljanje, izloženost nasilju i zanemarivanje mogu da ostave nevidljive ožiljke koji se teže otkrivaju, ali imaju ozbiljan negativan uticaj na dijete. Žrtva seksualnog zlostavljanja može imati doživotne fizičke i psihičke zdravstvene posljedice, kao dijete, adolescent i odrasla osoba. Istraživanja tokom najranijeg i ranog djetinjstva pokazuju da se veliki broj razvojnih poremećaja javlja kao posledica izloženosti dugotrajnom, teškom ili nepredvidivom stresu. Mozak djece koja doživljavaju stres – u obliku fizičkog ili seksualnog zlostavljanja ili hroničnog zanemarivanja – fokusira svoje resurse na opstanak i odgovor na pretnje u okruženju. Hronični stres pojačava osjetljivost nervnih puteva i utiče na pojavu izražene anksioznosti i straha kod djece”, objašnjava psihološkinja.

Efekti traumatskih iskustava iz najranijeg i ranog djetinjstva, kao što je seksualno nasilje kod djece utiču na razvijanje emotivnih i bihejvioralnih problema, koji traju tokom cijelog njihovog života, naročito ako nedostaju ciljane intervencije.

“Rana intervencija može pomoći da se minimiziraju dugoročni efekti negativnih iskustava na razvoj djeteta i njegovo psihološko stanje”, naglašava Brzić.

Često o slučajevima seksualnog nasilja djeca ne govore ili, ako to čine, njima se ne vjeruje. Većina dece ne prijavljuje seksualno nasilje koje doživljava kod kuće ili napolju jer se plaše šta će se desiti sa njima i njihovim porodicama ili da će njihove porodice biti osramoćene ili da će ih kazniti.

“Ako imate ikakvu sumnju da je vase dijete moguća žrtva seksualnog zlostavljanja, treba da povedete dijete psihologu. Znaci upozorenja na moguće seksualno zlostavljanje male djece su izražen strah od svlačenja, ekstreman strah od dodira, interes za seksualnost i poznavanje seksualnog ponašanja koji su neprimjereni uzrastu (igranje na neprimjeren seksualni način sa igračkama ili predmetima, korišćenje jezika odraslih za djelove tijela). Ako prilikom odlaska na spavanje dijete obezbjeđuje sobu tako da niko ne može da uđe ili se sakriva pod krevet (ili ima slične rituale), udruženo sa dnevnim i/ili noćnim mokrenjem praćeno zatvaranjem i povlačenjem. Iznenadni strah od određenih mjesta, lica ili karakteristika osobe (npr. muškarci ili muškarci sa bradama i sl.)”, navodi Brzić.

Ona zaključuje da djeca imaju potrebu i pravo da budu voljena i njegovana u svojoj porodici i u društvu, te da zaposleni u Centru za djecu sa posebnim potrebama u ZU Dom Zdravlja Bar, žele da pomognu da sva djeca odrastu sposobna da vode „ispunjen, produktivan i zdrav život jer djeca predstavljaju sadašnjost i budućnost našeg društva“.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još