Raduje me buđenje lokal-patriotizma, više se mijenja duh Bara nego njegova spoljašnjost

 Raduje me buđenje lokal-patriotizma, više se mijenja duh Bara nego njegova spoljašnjost

Aleksa Stanišić obrazovanje je započeo u Baru, a nakon završene Gimnazije “Niko Rolović” odlazi u Beograd, gdje je završio Farmaceutski fakultet. Trenutno sprema doktorat, u čijem je fokusu jedna klasa bakterijskih enzima koji sintetišu antibiotike, na Lajbnic Institutu za prirodne proizvode i infektivnu biologiju u Njemačkoj. Sa Stanišićem smo razgovarali o životu i obrazovanju u inostranstvu, profesionalnim planovima i o tome kako se Bar mijenja u njegovim očima između dva dolaska.

“Iz Bara sam otišao nakon srednje škole na studije u Beograd, gdje sam završio Farmaceutski fakultet. Pred kraj studija mi je bilo jasno da bih htio da nastavim obrazovanje u inostranstvu, tako da sam aplicirao za doktorske studije na nekoliko evropskih univerziteta i dobio poziciju na Maks Plank Institutu za hemijsku ekologiju u Jeni. Tu sam proveo skoro dvije godine, prije nego sam odlučio da taj projekat napustim i započnem novi, u drugoj oblasti. Srećom, prelaz je bio bez problema, zahvaljujući velikoj podršci mentora. Već četiri godine sam na doktoratu na Lajbnic Institutu za prirodne proizvode i infektivnu biologiju, i ako sve prođe kako treba, na proljeće bi trebalo da završim sa projektom”, počinje razgovor za Portal Bar Stanišić.

Stanišić trenutno radi na doktoratu na Lajbnic Institutu za prirodne proizvode i infektivnu biologiju; Foto: Privatna arhiva

Na Maks Plank Institutu sam radio je, kako objašnjava, na istraživanju odnosa između biljaka i biljnih vaši, kao i mehanizama koji usmjeravaju njihovu evoluciju.

“Čitava ta priča je bila veoma zanimljiva, ali je vremenom otišla u smjeru koji je meni bio dalek, s obzirom da sam farmaceut. Zbog toga sam odlučio da pređem na sadašnji projekat na Lajbnic Institutu koji se bavi proučavanjem jedne klase bakterijskih enzima koji sintetišu antibiotike. Bakterije ove enzime koriste kako bi napravile kompleksne peptidne molekule kojima se brane od predatorskih bakterijskih sojeva. Mi smo junior grupa sa deset članova sa svih strana svijeta i svi radimo na inžinjeringu ovih enzima i pokušavamo da ih preokrenemo da funkcionišu u našu korist kako bi ciljano mogli da modifikujemo sastav molekula i koristimo ih za proizvodnju novih antibiotika i generisanje biblioteka novih hemijskih jedinjenja”, precizira Stanišić i dodaje da je rezistencija na antibiotike trenutno jedan od najvećih problema na globalnom nivou, kao i njihova nesavjesna upotreba.

U fokusu istraživanja je jedna klasa bakterijskih enzima koji sintetišu antibiotike, Foto: Privatna arhiva

“Već decenijama ni akademska nauka ni industrija nisu pronašli nijednu novu klasu antibiotika koja bi napravila značajniji preokret, tako da mi je ta tema profesionalno bliža a i zanimljivija”, ističe naš sagovornik.

Prošlu godinu pamtićemo, saglasan je naš sagovornik, po životu u potpuno drugačijim okolnostima, usljed pandemije koronavirusa. To je uticalo i na dinamiku rada njegovog naučnog tima.

Grupu sa kojom Stanišić radi čini deset članova sa svih strana svijeta; Foto: Privatna arhiva

“Iako smo imali par mjeseci potpune blokade na proljeće, rekao bih da smo dobro prošli u poređenju sa drugima. Rad se organizovao u smjenama, trenutno svi mi koji nemamo eksperimentalnog posla u laboratorijama radimo od kuće. U laboratorijama i kancelarijama je ograničen broj osoba koje mogu da rade istovremeno, maske su obavezne a svi sastanci se održavaju virtuelno. Ukoliko se neko inficira, čitava grupa se šalje u karantin ali ostatak Instituta i dalje nastavlja sa radom. Definitivno smo svi osjetili zastoj, što je posebno problematično imajući u vidu da su doktorantima ugovori vremenski ograničeni, ali se isto tako svi zaista trudimo da održimo funkcionalnost”, objašnjava Stanišić.

Foto: Privatna arhiva

Spremanje doktorata trenutno okupira 90 odsto njegovog života, a svo preostalo vrijeme koristi u cilju istraživanja ljudskog mikrobioma.

“Ako bih mogao da izdvojim nešto što mi je u fokusu, to bi bila istraživanja ljudskog mikrobioma – mikroorganizama koji žive u našim crijevima i na koži, a posebno o njihovoj povezanosti sa ishranom. Postaje jasno da bakterije i gljive sa kojima živimo nisu pasivni i neutralni stanovnici već da igraju ključnu ulogu u našem zdravlju. One oblikuju naš imunski sistem i utiču na sijaset hroničnih bolesti. Rezultati koji isplivavaju poslednjih godina su nevjerovatni. Sada je jasno da crijeva ne služe samo za varenje hrane, već indirektno regulišu funkcionisanje čitavog organizma”, kaže mladi naučnik.

Foto: Privatna arhiva

Nauka je tek u začetku u ovoj oblasti i za sada je još rano za konkretne terapijske intervencije na nivou mikrobioma, ali naš sagovorik je siguran da smo na pragu velikih promjena u načinu na koji gledamo i tretiramo bolesti.

“I u tom kontekstu antibiotici su posebno problematični jer je dokazano da čak samo jedna tura antibiotika širokog spektra može trajno da naruši balans bakterijskih populacija u crijevima. I dalje ne znamo kakve posledice to može da ima, ali je to posebno zabrinjavajuće imajući u vidu koliko se olako antibiotici na našim prostorima propisuju od strane ljekara, a i samoinicijativno konzumiraju u populaciji. Posebno sada, u toku pandemije, ljudi ih koriste kao da su bombone, preventivno, iako antibiotici ne djeluju na viruse. Sa antibioticima nema šale”, ističe naš sagovornik.

Foto: Privatna arhiva

S obzirom da se već neko vrijeme usavršava u inostranstvu, Aleksa Stanišić imao je prilike da kroz razgovore sa kolegama iz Crne Gore i zemalja našeg regiona, uvidi prednosti i mane jednog i drugog sistema obrazovanja.

“Naši fakultetski programi su uglavnom dosta široki, tako da je studentima koji odlaze lakše da se adaptiraju na programe u inostranstvu koji su često uži i više specijalizovani. Naučna istraživanja u prirodnim naukama su skupa. Crna Gora u ovom trenutku nema te kapacitete. Na primjer, godišnji budžet Fridrih Šiler Univerziteta u Jeni je preko 300 miliona evra, dok smo mi smo podigli kredit od 750 miliona! To je naša realnost, jasno je da imamo mnogo hitnijih, gorućih problema. Međutim, u sličnoj situaciji su se nekada nalazile recimo Španija ili Italija. Te države su sredstva investirale u ljude dajući im stipendije za usavršavanje u inostranstvu i vraćajući te ljude nazad u svoj obrazovni sistem. Zbog toga danas u tim zemljama ima izuzetnih institute i univerziteta, iako su finansijski slabije od zemalja centralne Evrope. Na našim prostorima se na postdiplomske studije gleda kao na siguran put ka profesuri. Doktoranti ostaju u istoj grupi, skupljaju uslove i godinama se penju kroz akademsku hijerarhiju. Takav akademski sistem, osim što je neefikasan, je takođe neprobojan za ljude sa strane I okamenjen. U inostranstvu većina doktoranata ne nastavlja sa akademskim karijerama već odlazi u industriju. Za dosta profesija doktorat nije ni stvar nekog silnog prestiža već logičan nastavak obrazovanja. U Njemačkoj je za većinu akademskih pozicija od ključne važnosti iskustvo rada u inostranstvu, uprkos tome što zemlja ima sva sredstva i svu infrastrukturu za vrhunska istraživanja. Bez mobilnosti i takvih rotacija je teško donijeti bilo šta novo”, smatra Stanišić.

Foto: Privatna arhiva

U Crnu Goru rado bi se vratio, ako mu se ukaže prilika.

“U Crnoj Gori se uz obezbijeđene osnovne životne potrebe može voditi mnogo kvalitetniji život nego u Zapadnoj Evropi, bez obzira na visok standard. Prirodni resursi Crne Gore su neprocjenjivi. Ali to sve malo vrijedi ako ne možete da pokrijete osnovne životne troškove. Veći problem i od standarda je činjenica da ste nemoćni pred institucijama koje bi trebalo da štite vaše interese. Ne želim da lamentiram nad situacijom, ali niko nije otišao bez razloga. Nazad bi me povuklo ako bih procijenio da mogu da doprinesem promjenama u tom smjeru, čega do sada nije bilo ni u naznakama. Nekoliko Barana koje poznajem, a koji su inostranstvu imaju sličan stav. Nije pitanje volje već izvedbe. Naravno da niko ne očekuje njemački nivo uređenosti, ali od neke tačke mora da se krene. Do tada, u domovinu dolazim samo turistički. S tim u vezi me ohrabruju skorašnje promjene na političkoj sceni, prve u mom životu”, ističe naš sagovornik.

U rodni grad Stanišić dolazi obično dva puta godišnje – ljeti i za novogodišnje praznike. Ove godine u tome ga je spriječila pandemija.

“Iako sam otišao prije 11 godina, ostao sam u kontaktu sa mnogo ljudi i ti dolasci uvijek prolete u trci od jednog do drugog prijatelja. U gradu se i dalje se orjentišem po prodavnicama i lokalima koji su već godinama zatvoreni, a na ulici me uglavnom prepoznaju samo ako šetam psa Cara, koga svi znaju. Bar je lijepo mjesto za život. I rekao bih da se mnogo više promijenio duh grada nego njegova spoljašnjost. Posebno me obradovalo da vidim buđenje lokal-patriotizma u pokretu oko čempresa i energiju koja se odatle proširila po čitavoj zemlji. Sa ove distance mi je djelovalo potpuno nadrealno da se toliki broj ljudi okupio oko takve naizgled banalne stvari kao što su čempresi ispred škole.Raduje me i proširen program Barskog ljetopisa, rad udruženja Žene Bara i naravno – Da Wreck”, navodi Stanišić.

Foto: Privatna arhiva

Na kraju, govoreći o profesionalnim planovima, Stanišić kaže da bi doktorat trebao da bude završen sredinom godine, a onda će tražiti posao u farmaceutskoj/biotehnološkoj industriji.

“Otvoren sam za sve opcije u Evropi, ali je najizvjesnije je da ću ostati u Njemačkoj jer je industrija jako razvijena, programi za traženje posla su odlično koncipirani i nije prevelik izazov naći posao”, zaključio je Stanišić za Portal Bar.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još