Priča o Baru osamdesetih, najšarenijoj dekadi 20. vijeka

 Priča o Baru osamdesetih, najšarenijoj dekadi 20. vijeka

Foto: Lucija M.

“Koronartno odjeljenje, soba 80” naziv je posljednje knjige novinara i publiciste Željka Milovića iz Bara. Kovanica u naslovu, igra riječi “korona” i “art” implicira povezanost konkretne bolesti i umjetnosti, odnosno činjenicu da je knjiga, kako za Dnevne novine objašnjava autor, nastala kao svojevrsni odgovor na osjećaj beskorisnosti i apatije tokom mjeseci kad je čitava država bila stavljena u izolaciju.

Tmurne dane karantina Milović je, sa još nekoliko kolega, pokušavao da razvedri objavljivanjem priča i pjesama na Fejsbuku. Naš sagovornik stigao je do broja od 66, za isto toliko dana i odlučio da od napisanog materijala sastavi knjigu, uz “dodavanje novih priča, promjenu strukture već objavljenih, dakle, klesanje i oblikovanje cjeline”. U prošloj knjizi priča, “Povratak u Ulicu maršala Tita”, centar interesovanja su bile sedamdesete godine u Baru, a onda se, kao logički nastavak, nametnulo pisanje o najšarenijoj dekadi u 20. vijeku, u kojoj se, i u ovom gradu i u Crnoj Gori, mnogo toga promijenilo iz osnova, počinje razgovor za naš list Milović.

“Bar je prestao biti ljupki gradić sa nekoliko ulica i postao urbani, ekonomski, politički i svaki drugi centar južnojadranskog primorja. Megarobna kuća ‘Izbor’ je otvorena, pa je upisan u mapu Jugoslavije kao mjesto sa najvećim takvim objektom u zemlji, izgrađena je barska marina, saobraćajna mreža, kilometarsko korzo pored mora, a ‘Luka Bar’, ‘Primorka’ i ‘Prekookeanska plovidba’ su tako dobro stajale da su davale i trinaestu platu radnicima. Tri barske rok grupe su za godinu dana izdale svoje LP ploče, što je fenomen koji nije imao ni Titograd, književni klub je proglašen za najbolji u republici, pokrenut je ‘Barski ljetopis’”, prisjeća se Milović.

Foto: Mediteran Multimedia

U tom karuselu događaja trebalo je, dodaje, samo opisati iz sopstvenog, ali i iz ugla grada kao “živog bića’, one najupečatljivije.

“Primjera radi, Bar je od jula 1988. bio u žiži interesovanja jugoslovenske javnosti, jer je lider ‘Riblje čorbe’ Bora Đorđević izveden na sud pod optužbom da je na večeri poezije ‘verbalno vrijeđao patriotsko-socijalistička osjećanja građana’, a te iste pjesme je čitao svuda po velikoj zemlji, što je kuriozitet sam po sebi, ali i odličan šlagvort za nastanak priče u sadašnjem vremenu”, kaže Milović i dodaje da knjiga ima preko 300 strana, a po događajima ih je moglo biti barem još toliko.

Istorija Bara privlači ga jer je u njemu, prije svega, rođen odrastao je i živi a, kako smatra, najljepše i najlakše pisati o nečemu što znaš.

“Porijeklom sam iz naselja koje je na 15 minuta vožnje od samog centra. Najljepše je i najlakše pisati o nečemu što znaš, a ja sam, kažu, sasvim pristojan poznavalac ove pozornice između slatke i slane vode. Osim toga, i dalje dječački uživam u sticanju dodatnog znanja o gradu i njegovoj genezi, u pričama starijih ljudi, i činjenici da, kad sjednemo u ‘Pascucci’ ili ‘Martinu’, mogu da se nadgornjavam sa Nikolom, Ćazom, Ivanom i ekipom”, kaže naš autor.

Od osamdesetih do sada njegov omiljeni junak – Bar, izgubio je “ljupkostmediteranskog naselja u kome su se svi poznavali i disali kao šira porodica, sa svim dobrim i lošim prerogativima takvog života, a dobio je mnogo veći kapital i mogućnost kompletnijeg i potpunijeg razvoja”.

“Velikim prilivom stanovništva unazad trideset godina, naročito izraženim u posljednjih deset, nakon što se Bar umnogostručio, nastala je urbana aglomeracija koja liči na sve sa istom sudbinom – novi ljudi donose svoje navike, pravila ponašanja i razmišljanja, i rijetko se trude da se uklope u već postojeća. Nekad je to loše, nekad izađe na bolje, ali to je neminovnost svakog grada koji se konstantno razvija, i u kome se neprestano gradi. Neke stvari se, međutim, ne mogu trajno izgubiti. Sunčani dani pored mora u jesenjim i zimskim mjesecima, recimo. Ili ukus ‘Redžepovih bombona’ u slastičari Karađuzovića, ili tišina na staroj trasi ‘Malog voza’ od Krsti puteva do rampe u Popovićima ili osjećaj dok gledaš najmlađe pecaroše kako vade ‘crnce’ pecajući ‘na krše’ na prst, bez štapa”, priča Milović.

Koronavirus bio je pokretač za nastanak ove knjige. Ipak, Milović ne smatra da je pandemija ljude “natjerala” da se više okrenu kulturi i umjetnosti.

“Naprotiv, nisu imali kad od briga i prijeke potrebe da se zaradi novac u vremenu kad ga sve manje ima, a nikad realnija nije bila izreka da su ‘samo smrt i rate za kredit uvijek izvjesni’, i kad je sezona propala, i mnogi poslovi i planovi s njom. Oni koji su svesrdno konzumirali umjetnost ranije nastavili su i tokom pandemije – možda su imali malo više vremena, ali su zato ostali uskraćeni za konkretne događaje, od književnih večeri do pozorišnih predstava. Ove simulacije festivala i kulturnih dešavanja su ne mnogo ozbiljna stvar i služe za stvaranje privida da se ipak nešto dešava. A malo se toga dešava kako treba. Od svih umjetnosti u Crnoj Gori, pokazalo se, a pokazuje se i dalje, najvažnija je umjetnost preživljavanja”, zaključio je Milović.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja