Preminuo Miloš Šobajić

 Preminuo Miloš Šobajić

Sa otvaranja izlobe u Modernoj galeriji u Podgorici 2016. godine, Foto: Dejan Lopičić

Jedan od najpoznatijih i najuticajnijih savremenih slikara sa ovih prostora Miloš Šobajić preminuo je od posljedica kovida 19 u bolnici „Dragiša Mišović“ u Beogradu, javlja RTS. Imao je 76 godina.

Šobajić je, kako su ranije pisali mediji, od kovida-19 obolio početkom aprila i bio je na liječenju u Kliničko-bolničkom centru „Dragiša Mišović“.

Miloš Šobajić potiče iz ugledne porodice koja je u 19. vijeku na crnogorski prostor donijela prvu čitaonicu, pozorište, orkestar, novine i časopise, prvo kulturno-umjetničko društvo. Njegovi preci bili su pisci, pjesnici, grafičari, diplomate, ljekari, etnolozi… 

Rođen je 1945. godine u Beogradu. Osnovnu i srednju školu je pohađao u Beogradu, Istanbulu i Nikšiću. Maturirao u Prvoj Beogradskoj gimnaziji, 1964. godine. Završio je Akademiju Likovnih umjetnosti u Beogradu 1970, da bi se dvije godine kasnije preselio u Pariz. Živio je i radio u Parizu od 1972. godine, a 2005. godine u Beogradu osniva Fakulteta za umjetnost i dizajn na Džon Nezbit Univerzitetu, na kojem je profesor i dekan do 2014. godine, gdje postaje i počasni doktor i profesor emeritus. Bio je gostujući profesor na Luxun Academy of Fine Arts u Kini, gdje je predavao slikarstvo od 2004. do 2006. godine.

U Crnoj Gori – svoj među svojima

Miloš Šobajić predstavio se crnogorskoj likovnoj publici zadnji put 2016. godine, izložbom radova naslovljenom „U Crnoj Gori, svoj među svojima“ u podgoričkoj Modernoj galeriji.

„Iz­van­re­dan je tre­nu­tak da ka­žem da se sje­ćam mo­je fa­mi­li­je Šo­ba­ji­ća, ko­ja je pri­je 160 go­di­na kre­nu­la u avan­tu­ru zvanu umjet­nost, jer su po­red cr­no­gor­skog ma­ča po­če­li da pi­šu i sli­kaju. Ja sam sa­mo nji­hov na­sljed­nik, nji­ho­va po­slje­di­ca, i sa­da, na­kon 160 go­di­na mo­gu samo da za­klju­čim da je kon­ti­nu­i­tet tu. Ta­ko­đe, ve­li­ki cr­no­gor­ski sli­ka­ri Mi­lo Mi­lu­no­vić, Pe­tar Lu­bar­da, Fi­lo Fi­li­po­vić, Da­do Đu­rić ta­ko­đe pra­ve jed­nu iz­van­red­nu nit cr­no­gor­skog vi­đe­nja ovog svi­je­ta, a ko­ji je pri­znat i van Cr­ne Go­re. U tom ni­zu ja sam jed­na tač­ka ko­ja se in­ten­ziv­no ba­vi sli­ka­njem, baš kao svi Cr­no­gor­ci“, kazao je tom prilikom Šobajić.

Tada je, u intervjuu za Pobjedu, govorio o svom radu i naglasio da je Pablo Pikaso bio u pravu kada je kazao da je slika filozofija, a ne dekoracija.

„To je apsolutno tačno. Pikaso kaže slika ne služi za dekoraciju buržujskih salona, ona je koplje za borbu. Slikom govorite šta mislite. Ne pravite lijepe slike koje će da krase lijepe salone. Slika je filozofija, to je subverzivni dio umjetnosti pokazuje šta valja, a šta ne valja. Nemam iluziju da dajem savjete ili da mijenjam ovaj svijet, jer svi čitaju sliku kako hoće, ali smatram da slika, prije svega, služi da bude subverzivni element društva“, naveo je tada Šobajić.

Sa izložbe u Podgorici 2016. godine, Foto: Montenegrina.net

U istom razgovoru kazao je i da su „Crnogorci slikari u duši“.

„Samo da ih ne nabrajam, koliko ih ima i to izvanrednih. I mlađi umjetnici su odlični, samo treba svoju kreativnost da pokažu svijetu“, kazao je poznati umjetnik.

DJETINJSTVO PROVEDENO U NIKŠIĆU

Miloš Šobajić često je isticao da je njegovo odrastanje obilježio boravak kod babe Vasilije u Nikšiću.

„U mojem najranijem dobu babe su bile glavne ličnosti u familiji. Na ulici vas nijesu pitali za ime vaših roditelja, već kako ti se zove baba, jer se podrazumijevalo da je ona bila gazda kuće. Meni je baba Vasilija bila gazdarica i slušao sam je kao Boga, pa su me zvali ,,bakin kokot“. Kad sam imao 12 ili 13 godina bio sam ,,babin čovjek“. Ta porodična hijerarhija koja babi daje centralno mjesto je, bar tada, bila vrlo karakteristična za Nikšić. Ne znam kako je sada, vjerovatno drukčije. Crna Gora je jedna prekrasna zemlja. Ja sam iz sela Šobajića kod Ostroga i ne mogu da se nadivim tim divotama Crne Gore“, kazao je za Pobjedu 2006. umjetnik.

Izložbom slika pod nazivom „Slike sedamdesetih“ predstavio se publici u Valjevu 2019. godine

Sa ponosom je isticao koliki doprinos razvoju kulture u Nikšiću i Crnoj Gori su dali njegovi preci. Tako u jednom razgovoru kaže da „su sve prvo iz kulture u Crnu Goru oni donijeli do 1900 godine“.

„Prvi bioskop, prvo pozorište, prvu biblioteku, prvi orkestar, hor, novine… Sa zapanjenjem primjećujem da nismo daleko od tada odmakli, pošto do nedavno nismo u Nikšiću imali ništa od svega toga, osim fudbalskog kluba… Nikšić, Beograd, Pariz, za mene su najdraži gradovi jer su mi svi puno dali. Nikšić divne prijatelje iz djetinjstva i moju babu Vasiliju. Beograd mi je pružio slikarsko obrazovanje, u njemu sam sreo ljubav mog života, moju Lotku, a Pariz mi je pružio sve; mogućnost da naučim, da vidim, da se pokažem, da kažem kako mislim i šta mislim, da živim najljepše godine mog života, pune rada, prijatelja i ljubavi… Ova tri moja grada, Nikšić, Beograd i Pariz, su mjesta u kojima sam maštao i svoje snove ostvario; u Nikšiću sam sanjao o Beogradu, a u njemu sanjao o Parizu…Sad je možda došlo vrijeme da počnem da sanjam Nikšić iz kojeg je sve krenulo, kako bi se krug zatvorio. Možda selo Šobajiće kod Ostroga odakle smo pošli“, kazao je jednom prilikom Šobajić.

PROGON KAO VJEČNA TEMA

Svoja djela Miloš Šobajić je predstavio na više od osamdeset samostalnih izložbi širom planete i učestvovao je na oko pet stotina grupnih izložbi. Njegova djela se nalaze u Narodnom muzeju i Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu, kao i u više desetina muzeja u zemlji, regionu i svijetu. Ruska duma ga je nagradila 2018. ordenom počasnog gosta, a 2019. dodijeljena mu je Zlatna medalja Republike Srbije za izuzetne zasluge u oblasti kulturnih djelatnosti, posebno slikarstva.

Izložbom slika, skulptura i video-rada Miloša Šobajića nedavno je otvorena Galerija Kombank dvorane u Beogradu. Veliki umjetnik je posjetiocima predstavio dio radova koji su nastali u proteklih 20 godina i koji se bave njegovom vječnom temom: progonom.

Svoju prvu knjigu, pod nazivom: Slikaj i ćuti, autobiografskog karaktera, koja govori o uticaju globalizma na savremenu likovnu umjetnost, objavio je 2018. godine. Godine 2021. objavljuje autobiografiju „Mojih devet života“.

O Milošu Šobajiću je objavljeno blizu sedam stotina tekstova u francuskoj, italijanskoj, srpskoj, američkoj, japanskoj, crnogorskoj, grčkoj i nemačkoj štampi, kao i veliki broj televizijskih filmova i prikaza.

„Djelo Miloša Šobajića potpuno se samosvojno pojavilo u srpskoj i evropskoj likovnoj sceni i od početnih, čisto slikarskih dometa, proširilo do skulptura i instalacija. Šobajić je osobenije od drugih postavio unutar figuracije (koju nikada ne iznevjerava) pitanje analize sadržaja i forme, deformacije i destrukcije kao estetskih vidova prevladanja uobičajenog u umjetnosti. U njegovoj slici svijeta detalj, predmet, ljudska figura i kompozicija polazište su za analizu i metamorfozu organskog i neorganskog. Unutar takve likovne strategije, iskazane sa mnogo strasti, on podržava fiksaciju na proces nastanka likovnog djela. Nije, međutim, riječ o konceptualnom mišljenju, hladnom diskursu cerebralne zamjene tkiva slike i skulpture golim idejama i projektima, ili mišljenje o istoriji umjetnosti neistorijskim sredstvima (koncept kao djelo). Šobajić uvijek zasniva slobodan i čist vid likovnosti“, zapisao je o djelu Šobajića istoričar umjetnosti Dejan Đorić.

Dobitnik je niza nagrada u Srbiji: Vukova nagrada, Zlatni beočug Beograda, nagrada Miše Anastasijevića i dr.Bio je oženjen je Majom T. Iskjerdo.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još