Petra Bubanja: Vidim sebe kako u Crnoj Gori svojim radom i idejama ponosno podstičem mlade talente

 Petra Bubanja: Vidim sebe kako u Crnoj Gori svojim radom i idejama ponosno podstičem mlade talente

Petra Bubanja je u svijet violine zakoračila u Baru, gdje je prvo pohađala „Muzičku bašticu“, a potom i Osnovnu muzičku školu „Petar II Petrović Njegoš“. Sada, nakon završenog doktorata a Floridi, predaje kao profesor violine na Univerzitetu u Talahasiju i svira u čak sedam američkih orkestara. Za Portal Bar govori o svom obrazovanju, životu u Americi i rijetkim dolascima u rodni grad i zemlju.

„Trenutno živim i radim na Floridi, u glavnom gradu, Talahasiju.  “Muzičku bašticu” i Nižu muzičku školu (Petar II Petrović Njegoš) sam završila u Baru, a Srednju muzičku školu za talente “Andre Navara” u Podgorici, u klasi Vatroslava Simića.  U Americi sam pod punom stipendijom završila osnovne studije u Luizijani i kao asistent radila na South Illinois University (tokom magistarskih studija) i na Florida State University (za vrijeme doktorata).  Pored rada kao asistent, svirala sam sa simfonijskim orkestrima u regionu.  Trenutno sam član sedam orkestara (lociranih na Floridi, u Alabami i Džordžiji) i predajem kao profesor violine na univerzitetu u Talahasiju (Florida A&M University).  Uz ovo sam i violinista kamernog ansambla, Camerata South, čija je funkcija da ljudima ponudi utjehu u doba pandemije, u vidu odgovorno organizovanih koncerata uz muzičko-edukativni pristup izvođenju.  Ovi se koncerti prenose uživo na Fejsbuku i na našem vebsajtu“, počinje razgovor za naš portal Petra Bubanja.

Foto: Adnan Doa Alomerović

Bubanja se prošle godine predstavila publici u rodnom gradu u okviru Barskog ljetopisa. To je bila lijepa prilika da sagleda razlike između sistema muzičkog obrazovanja u Crnoj Gori i u Americi.

“Mislim da su Amerikanci sa pravom ponosni na svoj obrazovni sistem, ali to ne znači da je kao takav, savršen. Kada sam prvi put došla u Ameriku, sa osamnaest godina, bila sam vrlo iznenađena praktičnom primjenom ponuđenog obrazovanja. Na primjer, sve moje kolege su imale iskustva sa sviranjem u simfonijskim orkestrima još otkako su bili djeca i uz Suzuki metodu nastave (kao i druge) izvodili su često pred publikom i učili mnoge kompozicije u kratkom vremenskom periodu.  Mislim da i ovaj pristup ima svojih problema alisu prednosti neosporive, naročito u dobu kada se svo to znanje i iskustvo automatski upija. Uz ovo, sva ta djeca pohađaju muzičke kampove tokom ljeta, gdje imaju časove instrumenta, orkestra, kamerne muzike i ponekad, teoretske časove.  Ovdje upoznaju vršnjake koje se bave muzikom i prave konekcije za buduće stepene svog obrazovanja. Mislim da je ovo jako bitno za razvoj vještine i zdravog takmičarskog duha.  Da ne pominjem činjenicu da su muzičari kao atlete: ako se napravi pauza tokom tri ljetnja mjeseca, potrebno je gotovo toliko dugo da se stvari vrate tamo gdje su bile”, kaže naša sagovorica.

Komentarišući crnogorsku klasičnu scenu, Bubanja kaže da je, jednom riječju, fantastična.

“Uz Kotor Art, Barski Ljetopis, mnogobrojne muzičke festivale na primorju i sjeveru Crne Gore, jedan obožavalac klasične muzike stvarno može zadovoljiti sve svoje potrebe.  Samo prošlog ljeta sam čula koncert Robija Lakatoša i njegovog benda sa crnogorskim simfonijskim orkestrom, kao i fantastično izvođenje Andreasa Otensamera (klarinetiste Berlinske filharmonije) i Juđe Vang, svjetski poznate solo pijanistkinje.  Sve je ovo postignuto zahvaljujući posvećenosti muzičara sa naših prostora, koji su se ostvarili u inostranstvu i koji preko svojih konekcija uspijevaju dovesti muzičare ovog kalibra.  Tako da našu zahvalnost dugujemo upravo njima”, ističe Bubanja.

Sa nastupa na NRO festivalu 2019.godine, Foto: Privatna arhiva

Veći broj koncerata, kako smatra, ne bi toliko uticao na interesovanje publike koliko angažmani naših ljudi, naših muzičara.

“Vjerujem da smo kao nacija skeptični prema svojim ljudima koji steknu obrazovanje van naše zemlje, i da možda nismo baš voljni da vjerujemo u njihovu ekpertizu i da im ponudimo prostor i sredstva da pomognu i obogate načine rada na koje smo navikli. 

Čini mi se da je upravo zbog ovoga moj koncert na Barskom ljetopisu bio toliko uspješan. Ne pokušavam biti skromna. Mislim da je našoj publici svakako bilo drago da vide nekoga iz Bara čiji su napredak i postignuća uočljivi, ali važnije od toga, smatram da sam im riskantnim izborom programa (koji je bio dug i izazovan za slušati) stavila do znanja im vjerujem kao publici, na šta su oni odgovorili pozitivno.  Mislim da kao narod imamo dobar osjećaj za estetiku i da nema potrebe za omalovažavanjem naših slušaoca. Ne kažem da programi ne treba da uključe i kompozicije zabavnog karaktera (svirali smo mi i smiješne aranžmane Plavog Dunava i La Kukaraće) ali nema potrebe da se repertoar u potpunosti podređuje imaginarnom slušaocu koji svakako i neće biti u publici. Koncert je naravno bio uljepšan saradnjom sa mojim prvim profesorom violine, Vanjom Simićem, i mojim dragim suprugom i duo-partnerom, Edvardom Čerijtijem i mislim da su saradnje ovog tipa vrlo značajne i publika voli da bude dio tih iskustava”, ističe naša sagovornica.

Foto: Privatna arhiva

Na pitanje da li je rano upoznavanje djece sa klasičnom muzikom važno, s obzirom na to da neka istraživanja dokazuju da slušanje klasike utiče već u prenatalnom periodu na dijete, tačnije, na njegovu inteligenciju, Bubanja kaže da je vrlo bitno, i to iz nekoliko razloga.

“Pomenuli ste studije o tome kako Mocartova muzika utiče na mentalni razvoj djeteta.  Muzička terapija postiže bitne uspjehe na populaciji sa demencijom, Alchajmerom i napacijentima sa drugim moždanim poremećajima i bolestima.Postoje mnoga istraživanja koja koriste termin “neuroplastičnost” u konekciji sa muzikom.  Ovo je, laički objašnjeno, sposobnost mozga da se adaptira i promijeni, zahvaljujući novonastalim neuronskim vezama.  Dr. Nina Kraus, predavač na Northwestern univerzitetu, tvrdi da je kod djece koja sviraju instrument, ova “neuroplastičnost” značajno pospiješena i da stoga ona lakše uče jezike, imaju bolji vokabular, koncentraciju, lakše se snalaze sa materijalom u školi i imaju bolje pamćenje. Da ne pominjemo uticaj muzike na njihovo mentalno zdravlje koje je takođe vrlo povezano sa ovim procesom neuroplastičnosti.  Bilo koji žanr da je u pitanju, svako od nas je u nekom trenutku našao makar trenutnu utjehu u muzici”, navodi Bubanja.

Drugi razlog zbog čega je muzičko obrazovanje jako bitno, kako dodaje, jeste činjenica da u novim generacijama leži budućnost našeg kulturnog nasljeđa.

“Ako su djeca upoznata sa klasičnom muzikom na pravi način, kroz igru i uz slobodu izražaja, ona će umijeti da cijene muziku bez obzira na to da li sviraju instrument.  Nema mi ništa tužnije od toga kada čujem odraslu osobu kako kaže da ne uživa u klasičnoj muzici jer je ‘ne razumije’.  Muzika se ne razumije, muzika se doživljava, muzika se osjeća”, kaže violinistkinja.

Foto: Privatna arhiva

Crnogorske muzičke škole su dosta jake, uvjerena je Bubanja, ali bi muzičko obrazovanje u osnovnim školama moglo postati integralniji dio nastavnog plana i programa.

“Uvijek ima nastavnika koji imaju odgovorniji pristup svojoj profesiji i njenom uticaju na razvoj djece (imala sam tu sreću sa nastavnicima u školi Blažo Jokov Orlandić) Kako god, pomoglo bi kada bi uloga muzičke nastave bila shvaćena kao sredstvo da se razvije kreativnost kod djece (što je jako važno), a ne kao predmet koji se lako može ‘izbaciti’ kada je potrebno više vremena za matematiku ili maternji jezik, i koji može povećati prosjek na kraju godine, jer će dijete, razumije se, dobiti pet iz muzičkog obrazovanja”, ističe Bubanja.

Još jedna stvar koju je, kako navodi, primijetila kod internacionalaca u Americi jeste da je opšte znanje klasične muzike i poštovanje prema istoj, mnogo veće nego kod nas. 

“Na primjer, iznenadila sam se muzičkim obrazovanjem Japanaca i Mađara. U Mađarskoj postoji Kodaj obrazovni metod koji muziku čini vrlo pristupačnom generalnoj populaciji đaka i oni napuštaju osnovne i srednje škole sa znanjem koje se može porediti sa znanjem stečenim u stručnim muzičkim školama u Crnoj Gori. U razgovoru sa prijateljima iz Rumunije, saznala sam da su kao đaci morali u toku godine otići na deset koncerata, pet predstava, i pet opera/ baleta.  I u redu, možda to u Crnoj Gori još uvijek nije moguće ali da su potrebe veće, i ponuda bi bila šira.  Sve je to povezano. Bila sam očarana Bečom kada sam bila na muzičkom festivalu pretprošlog ljeta. Bečlije puštaju klasičnu muziku na svim stanicama javnog prevoza. I kako ne zavoljeti klasičnu muziku kada je čujete svuda oko vas? Možemo naučiti puno od drugih zemalja i njihovog načina integracije klasične muzike u svakidašnjicu”, smatra Bubanja.

Na pitanje zašto je odabrala violinu, Bubanja kaže da je zapravo violina odabrala nju.

“Ja sam, kao i većina djece, željela da sviram klavir a moji roditelji su htjeli da sviram gitaru (zbog društvenog aspekta tog instrumenta).  Nastavnici u muzičkoj školi su insistirali na tome da sviram violinu zbog dobrog sluha. Nikada nisam zažalila zbog te odluke, koja je u suštini ‘nametnuta’ i ne mogu zamisliti sebe kako sviram bilo koji drugi instrument: možda violončelo ili violu, ali to je ipak ista porodica instrumenata”, kazala je naša sagovornica.

Kao i svaki muzičar, ima djela koja preferira i koja najradije interpretira.

“Obožavam ruske kompozitore s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, kao što su: Prokofiev, Šostakovič i Stravinski.  Rado sviram tonske poeme Riharda Štrausa i Malerove simfonije, ali su mi sonate za violinu i klavir, gudački kvarteti, violinski koncert i svih devet simfonija Ludviga Van Betovena apsolutno neprevaziđeni”, navodi Petra.

Bubanja iza sebe ima izuzetnu biografiju, nastupe i saradnje sa velikim imenima iz svijeta violine. Posmatrajući iz ovog ugla sve što ste je do sada uradila, kaže da je  najponosnija bila na prvi solo koncert za vrijeme doktorata jer je bila iznenađena napretkom koji je postigla sa svojim profesorom, Ben Sung-om za samo šest mjeseci.  “Još jedan od značajnih nastupa bio je na festivalu NRO. Ovaj muzički festival je potpuno besplatan, što ga čini vrlo popularnim i prestižnim tako da je dosta teško imati uspješnu audiciju.  Ovom prilikom sam svirala u orkestru fantastičnih muzičara i studenata sa poznatih konzervatorijuma, gdje sam takođe dobila šansu da budem jedan od izabranih solista.  Svirala sam Ljeto Astora Pjacole.  Biti dio atmosfere gdje je nivo toliko visok da nema mjesta zavisti, ljubomori i takmičarskom duhu (u negativnom smislu) čini ovo iskustvo nezaboravnim i sjećanja mi i dalje služe kao izvor inspiracije.

Na listi omiljenih nastupa mi je i Život Heroja, Riharda Štrausa čija sam sola svirala kao kocertmajstor Florida Stejt-a. Ovaj koncert mi je bio posebno drag jer sam bila u ulozi soliste, vođe ali i muzičara u orkestru što mi je jedna od omiljenih izvođačkih grana.  Volim da osjetim energiju ansambla od šezdeset ljudi koji dišu kao jedan veliki organizam i kojima je cilj jedinstvo: svi streme ka jednom uspješnom završnom proizvodu gdje ima mjesta za doprinos, ali ne i za ego”, kazala je Bubanja.

Foto: Privatna arhiva

Svjesna je, ističe, da veliki broj mladih, talentovanih i obrazovanih ljudi odlazi iz Crne Gore, i ističe da ona ima želju da se vrati.

“Naravno da imam!  Trenutno predajem na Florida A&M University, po veličini trećem afroameričkom univerzitetu u SAD-u.  Ovdje imam priliku da predajem neprivilegovanoj populaciji.  Kao neko ko dolazi iz Crne Gore, i sama sam često mislila da su mi neke muzičke prilike uskraćene zbog toga odakle sam i zbog toga što moji roditelji (prosvetni radnici) pošteno zarađuju svoje plate. Na ovom univerzitetu možete sresti inteligentnu studentkinju koja bez ikakvih problema polaže teoretske ispite sa čistim desetkama ali prije koledža nije imala privatne časove violine, a želi da joj to bude glavni predmet.  Njen entuzijazam i želja jednostavno ne mogu nadoknaditi sve te ‘izgubljene’ godine. Mi makar imamo besplatno muzičko obrazovanje za sve koji to žele. U radu simfonijskog orkestra i novonastalim ljetnjim muzičkim kampovima vidim svjetliju budućnost, ali mislim da se za našu djecu i njihovu ljubav i posvećenost ovoj nimalo lakoj disciplini može učiniti mnogo više. Dio mene želi ostati ovdje dok ne postanem dovoljno zadovljna svojim ostvarenjima.  Ne znam kada, ali vidim sebe i u Crnoj Gori kako svojim radom i idejama ponosno guram mlade talente (koje naša zemlja ima na pretek) ka budućnosti lakšoj i svjetlijoj od moje”, ističe Bubanja.

Na kraju, govoreći o profesionalnim planovima, kaže da uvijek ima mjesta za napredak, tako da se neprestano trudi da budem što bolja u svojoj disciplini.

“Za sada sam sretna tu gdje jesam. Uz nova iskustva i građenje CV-ja i težnje za boljom pozicijom i boljim poslom su neminovne tako da mislim da su dosadašnja dostignuća za mene tek početak. U regionu smo i muž i ja vrlo cijenjeni i traženi kao svirači.  Pored toga, oduševljena sam kulturom u Talahasiju, kao i klimom i blizinom okeanu (ipak sam ja jedna zimomorna primorka) tako da mi se za sada ne ide nigdje”, zaključila je Petra Bubanja.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja