Pandemija iz ugla pomorca: Bili smo „zaglavljeni“ na brodu nedaleko od Vuhana, spasila me je vjera u to da svemu jednom dođe kraj

 Pandemija iz ugla pomorca: Bili smo „zaglavljeni“ na brodu nedaleko od Vuhana, spasila me je vjera u to da svemu jednom dođe kraj

Prvi slučaj zaraze koronavirusom zabilježen je početkom decembra prošle godine u kineskom gradu Vuhanu. Već krajem narednog mjeseca, tačnije 23. januara, „zaključan“ je grad od 11 miliona stanovnika, kako bi se spriječilo dalje širenje virusa. Naš sagovornik, pomorac Petar Ivanović, u ovom periodu boravio je upravo u Kini i to u malom mjestu nadomak Vuhana.

Epidemija koronavirusa traje duže od godine dana. Posljedice se osjećaju u svakom segmentu društva i svakoj privrednoj grani, pa pošteđeni nijesu ni pomorci. Naprotiv, mnogi od njih “zaglavili” su na brodu ili u lukama mnogo duže nego što su planirali, a drugi, pak, ne mogu da pronađu novi ukrcaj.

Pomorac Petar Ivanović, koji je na samom početku epidemije boravio u mjestu blizu Vuhana, za Portal Bar prisjeća se početka epidemije i govori o tome kako je pandemija koronavirusa uticala na svakodnevni posao onih koji zarađuju “hljeb sa devet kora”.

“Mi smo bili u mjestu nadomak Vuhana, kada je tamo bilo osam otkrivenih slučajeva. Sjećam se da sam se kolegama šalio kako, s obzirom da su se bližili novogodišnji praznici, nećemo smjeti da izađemo s broda. Dan poslije, broj zaraženih je skočio na 30, i iz dana u dan situacija je postajala sve ozbiljnija, stvari su se komplikovale. Kinezi su, rekao bih, mjere u cilju daljeg suzbijanja epidemije preduzeli u najkraćem mogućem roku, ali je već bilo kasno”, počinje priču Ivanović.

Brod na kojem se nalazio naš sagovornik bio je “zaglavljen” u međunarodnim vodama blizu Hong Konga i tu su proveli nevjerovatnih četiri mjeseca.
“Zaglavili smo u međunarodnim vodama, svedeni na minimum potrošnje hrane i vode, i svih ostalih potrebština neophodnih za svakodnevno funkcionisanje, jer se nije znalo kada će i ko uopšte moći da nam iste dostavi. Toliko dugo smo ostali jer brodovi na kakvom sam bio ja, tipa bulk carrier, nijesu imali previše posla”, prisjeća se naš sagovornik.

Foto: Privatna arhiva

Ivanović je, na početku epidemije, bio pri kraju ugovora i već se pakovao kako bi se vratio u rodni Bar. Ipak, uslijed pogoršanja situacije umjesto 6 mjeseci, koliko je bilo predviđeno ugovorom, ostao je punih 11.
“Jednostavno, nije bilo nikakve šanse, nije bilo mogućnosti da se vratimo kući. Ni ja, niti ostali članovi posade. Čini mi se da, generalno, niko u tom periodu nije razmišljao o pomorcima i o tome da bismo i mi voljeli da se vratimo svojim kućama i tako teškoj situaciji budemo pored najbližih”, kaže Ivanović.

Njegove kolege, napominje, počeli su psihički da popuštaju ili prijete samoubistvom u nadi da se nešto preduzme.
“Ni to nije pomoglo. Pojedini su štrajkovali glađu. Ja nisam bio dio toga, vjerovao sam, od početka, da katastrofi mora doći kraj i time bih samo sebi gore napravio. I nekako smo se, na kraju, izborili za povratak kući. Čekali smo da vidimo koja država će prva otvoriti granice i istovremeno pratili koja će se od agencija za smjenu pomoraca najbolje organizovati. To su bili Filipinci, tamo se kompletna posada promijenila. A nas je, na brodu, bilo samo 18”, zaključio je Ivanović.

Petar Ivanović se, poslije pet mjeseci dužeg ugovora od planiranog, u Bar vratio krajem ljeta. Njegov slučaj nije usamljen… Brojne njegove kolege su, silom prilika, ostali mjesecima duže razdvojeni od svojih porodica. S druge strane, nije malo ni onih koji, usljed epidemije, nijesu u mogućnosti da pronađu ukrcaj. U svakom slučaju, i jedni i drugi nadaju se da će se priča o pandemiji koronavirusa uskoro završiti.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja