Maša Vujović: Za ono za šta je u Baru dovoljna šetnja pored mora, u Londonu su potrebni instruktor joge, personalni trener, nutricionista i psihoterapeut

 Maša Vujović: Za ono za šta je u Baru dovoljna šetnja pored mora, u Londonu su potrebni instruktor joge, personalni trener, nutricionista i psihoterapeut

Maša Vujović je obrazovanje započela u Baru, u OŠ “Blažo Jokov Orlandić”. Nakon drugog razreda Gimnazije “Niko Rolović”, dobija stipendiju Republike Slovenije i odlazi na dalje školovanje u Maribor. Osnovne studije završava na Univerzitetu u Edinburgu, na programu Psihologija i lingvistika, a master i doktorat na University College London, na programu za jezik i kogniciju. Za Portal Bar govori o svom obrazovanju, životu u Londonu, profesionalnim planovima i, naravno, Baru.

“Posle drugog razreda srednje škole, dobila sam stipendiju Republike Slovenije, koja mi je omogućila da treći i četvrti razred završim u Mariboru, po programu međunarodne mature (International Baccalaureate). Prednost tog programa je u njegovoj međunarodnoj priznatosti i visokom rangiranju, što povećava šanse za upis na najbolje univerzitete. Nakon mature, dobila sam stipendiju za program psihologije i lingvistike na Univerzitetu u Edinburgu (University of Edinburgh Coca-Cola Scholarship)”, počinje razgovor za naš portal Maša Vujović, i dodaje da srednjoškolcima koji joj se obrate za savjet u vezi sa stipendijama uvijek naglasi značaj “surovog faktora sreće”.

Foto: Privatna arhiva

“Nije dovoljno da imate najbolje rezultate, mora i da vam se posreći. Naime, moja generacija studenata izvan EU je bila poslednja kojoj je ta stipendija bila dostupna, da sam samo godinu dana kasnije maturirala, ne bih mogla ni da se prijavim. Situacija je malo bolja što se tiče doktorskih studija, tu je presudno da ostvarite kontakt sa profesorom koji je zainteresovan za vaš rad i da konkurišete za finansiranje sa što kvalitetnijim predlogom projekta. Ja sam stupila u kontakt sa profesorkom na University College of London i sa predlogom projekta sam dobila stipendiju britanskog Savjeta za ekonomska i društvena istraživanja (Economic and Social Research Council)”, objašanjava Vujović, koja je u Londonu i doktorirala.

Foto: Privatna arhiva

“U doktoratu sam se bavila pitanjem za koje vjerujem da svako od nas jednom u životu sebi postavi: ‘Odakle nam jezik?’ Kako, kao djeca, sa lakoćom naučimo maternji jezik, a da nas niko eksplicitno ne podučava? Tradicionalne teorije, predvođene Čomskim, smatraju da je jezik nemoguće naučiti ako makar neki gramatički principi nisu urođeni, a ja sam se u svom doktoratu bavila suprotnim viđenjem, teorijom da su kognitivni mehanizmi učenja dovoljni da objasne učenje jezika bez urođenih gramatičkih principa (što ne znači da sposobnost da učimo jezik nije urođena). Vjerujem da je prednost te teorije u tome što iza nje stoji konkretan matematički model, Rescorla-Wagner model, koji je baziran na decenijama istraživanja u oblasti ljudskog i životinjskog učenja. Putem kompjuterskih simulacija i psiholoških eksperimenata, potvrdila sam neke od predikcija tog modela i identifikovala situacije u kojima se model i empirijski rezultati ne poklapaju, u nadi da će jednog dana neki novi student iskoristiti moj rad da se unaprijedi model. Ovo je jedna apstraktna i teorijska tema, ali sa velikim potencijalom za primjenu — ako jednog dana budemo imali precizan model ljudskog učenja jezika, sigurna sam da će to imati ogroman uticaj na obrazovanje, medicinu, tehnologiju i vještačku inteligenciju”, objašnjava naša sagovornica.

Vujović je određeno vrijeme radila na pomenutom univerzitetu, a trenutno je zaposlena u privatnom sektoru.

“Sada se istraživanjem bavim u privatnom sektoru, radim kao Data Scientist u HSBC banci u Londonu. Naš tim se bavi građenjem baza podataka, obradom podataka i takozvanim „data wrangling“. Taj proces zna da traje mjesecima, a nakon toga primjenjujemo statističke i metode mašinskog učenja na te podatke, sa ciljem da riješimo neki poslovni problem sa kojim se banka susreće”, precizira naša sagovornica.

Foto: Privatna arhiva

Osvrnuvši se na to kako izgleda jedan radni dan u Londonu, Vujović ističe da je, usljed epidemiološke situacije, maltene čitavu godinu radila od kuće, pa da se njen radni dan ne razlikuje mnogo od nečijeg u Baru ili Njujorku.

“Dok sam radila u kancelariji, tempo je bio drugačiji. Gužve u londonskoj podzemnoj željeznici i uopšte u poslovnim djelovima grada (The City i Canary Wharf) su nezamislive i stalno vas prati osjećaj da se s nekim utrkujete. Mislim da je to zato što u gradu sa ovako velikim brojem stanovnika jednostavno ničeg nema dovoljno za sve: poslova, stanova, sjedišta u prevozu, karata u pozorištu, stolova u restoranu. Sve što dobijete, dobili ste zato što ste do toga došli prije nekog drugog, a sve što niste dobili, niste dobili jer je neko stigao prije vas. Taj neko bio je malo brži, snalažljiviji, imao je malo više sreće”, kaže Vujovič i dodaje da je u Londonu “teško opstati bez ambicije da se konstantno takmičite s tim nevidljivim drugim, odnosno sa samim sobom”.

“Problem je što je to neodrživo i što strašno troši i potrebno je puno napora da se tom pritisku odoli. Za ono što je u Baru, makar meni, dovoljna jedna sunčana šetnja pored mora, ovdje vam je potreban instruktor joge, personalni trener, nutricionista i psihoterapeut. To je vjerovatno jedan od razloga što London ima tako veliki protok stanovništva, mnogi ljudi se ovdje zadržavaju samo na nekoliko godina a onda odlaze u „mirne luke“. S druge strane, London puno toga nudi: prelijepe parkove, šetnje pored rijeke, restorane, pabove, galerije, pozorišta, knjižare… Trik je „samo“ u tome da pronađete vrijeme da u tome uživate”, ističe naša sagovornica.

Foto: Privatna arhiva

Standard u Velikoj Britaniji izuzetno je visok, a London je jedan od najskupljih gradova za život. Vujović ističe da je ono što je u Londonu ubjedljivo najskuplje i višestruko skuplje nego u drugim gradovima stanarina.

“Stanova nema dovoljno, jako su skupi, a često i neuslovni. Osim toga, London je grad nepojmljivih kontrasta. U jednoj ulici možete da vidite džordžijanske vile, a malo dalje oronule blokove, pune stanova-kutija šibica, građene posle Drugog svjetskog rata za zbrinjavanje najugroženijih. Tako imate i restorane u kojima Kanje Vest jede parčence pekinške patke za trista funti, ali i bezbroj hipsterskih restorančića i uličnih štandova gdje za dest funti možete da probate izvrsnu hranu iz čitavog svijeta, od meksičke, preko etiopijske do vijetnamske. Puno toga je besplatno. Recimo, gradske biblioteke bogatog sadržaja, kao i ulaz u najveće muzeje i galerije (Britanski muzej, Nacionalna galerija, Tejt i dr.), dok su izložbe izvan glavne postavke dostupne za £10-20. U gradu kao što je London, možete biti sigurni da će sve veliko i značajno u kulturi i umjetnosti kad-tad doći do vas, od Rodenovog Mislioca, preko retroskeptive Džordžije O’Kif, do Marine Abramović. Najveći je problem što karata nema dovoljno, tako da se morate organizovati na vrijeme i rezervisati nedeljama unaprijed. Slično je i sa pozorištem, ako uspijete da rezervišete na vrijeme, možete sa odličnog mjesta da gledate najkvalitetnije predstave na svijetu za £20-30, što se ovdje smatra izuzetno povoljnim”, objašnjava Vujović.

O prvom utisku o svim Londoncima nemoguće je govoriti, zbog činjenice da je ovo grad ogromnih klasnih, kulturoloških i svih drugim razlika koje mogu da se zamisle.

“Ako bih morala da izdvojim jednu karakteristiku svih Londonaca, to je da ih baš zbog tih različitosti u navikama i ponašanju ništa ne može iznenaditi ili začuditi. Kao i u svakom drugom velikom gradu, u Londonu se brzo oslobodite osjećaja da vas bilo ko gleda — ne gleda vas, u prevelikoj je žurbi da bi vas gledao a ni vi niste baš toliko zanimljivi. Tu naviku sam s radošću prihvatila, pa mi, recimo, ove jeseni, nije bio nikakav problem da često budem jedna od malobrojnih u Baru koja na ulici ili u kafiću nosi masku, bez straha od podsmjeha “objektivne barske publike””, navodi Maša.

S obzirom na to da je čitav svoj “odrasli” život provela u inostranstvu, kada je nostalgična prema Crnoj Gori, velikim dijelom je to u stvari nostalgija prema srećnom djetinjstvu i jedan malo idealizovan pogled na njega.

“A nedostaje mi, naravno, sve: porodica, prijatelji, svetionik, most sa patkicama, Kraljičina plaža… Nedostaje mi sunce, odnosno, način života koji tople klime sa sobom nose: osim dobrog raspoloženja i energije, sunce vam omogućava da provodite vrijeme napolju, da se susrećete s prijateljima, da usred zime satima sjedite na balkonu ili u baštama kafića… Moje najdraže uspomene na Crnu Goru su brojna porodična okupljanja i nedeljni ručkovi na otvorenom. Ovdje to nije tako, većinu godine se život odvija unutra, pa se prijateljstva teže stiču i održavaju. U Londonu postoji izreka: kad vam se prijatelj odseli na suprotnu obalu Temze, to je kao da se odselio na suprotnu hemisferu. Jednostavno, biće vam mnogo teže da se viđate, da dva sata putujete javnim prevozom da biste popili kafu u kafiću sa nabijenim stolovima i preskupom kafom, sa pogledom na — zgradu prekoputa”, kaže Vujović.

Poredeći obrazovni sistem u Crnoj Gori sa onim u Sloveniji i Velikoj Britaniji, Vujović kaže da za nju “ključne razlike nisu one očigledne — bolji uslovi, modernije laboratorije, veće plate nastavnika — već razlike u pristupu”.

“U savremenim obrazovnim programima, naglasak je stavljen ne na puke činjenice, već na kritičko prosuđivanje o tim činjenicama i samostalno donošenje zaključaka. To da nije dovoljno da o temi ispričate sve što ste zapamtili, već da s tim činjenicama morate nešto i da uradite, tradicionalno je šok za crnogorske đake u inostranstvu. Kasnije sam, u toku doktorskih studija, kao asistentkinja i sama pomagala studentima da nauče kako da, na osnovu sopstvene kritičke evaluacije empirijskih dokaza, izgrade koherentan argument. To nije lako naučiti, ali nije baš ni da vam treba najsavremenija laboratorija, potrebno je strpljenje i predanost nastavnika i radoznalost i odgovornost učenika, a mislim da je to ono što nam najviše nedostaje i to će ostati tako sve dok reforme nastave da se bave administrativom akrobatikom, umjesto kako nastavnike i učenike iskreno i iz temelja podstaći na promjene. Ipak, i ti savremeni sistemi imaju ozbiljne mane: nešto u čitavom svijetu polazi naopako na putu od srednjoškolske klupe do postovanja na Fejsbuku ili u WhatsApp grupama gdje ljudi i pored svega što je neko nekad pokušao da ih nauči samouvjereno iznose besmislice i dozvoljavaju da na njihovoj nemogućnosti da kritički pristupaju sadržaju medijski magnati zarađuju veliki novac putem svojih tabloida. Posledice toga plaćamo već danas”, smatra Vujović.

Foto: Privatna arhiva

Svjesna je, ističe, da mladi, talentovani i sposobni ljudi odlaze iz Crne Gore, a da se malo njih vrati sa željom za profesionalnim ostvarenjem.

“Tačno je da sposobni ljudi odlaze, ali mislim da za jedan broj ljudi odlazak nije stvar neke čvrste odluke da se „nikad ne vrate“, već ih primami neka uzbudljiva prilika, radoznalost, ili jednostavno želja za promjenom sredine, što mislim da je sasvim normalno i, ja bih rekla, preporučljivo. Ti ljudi veoma su zainteresovani da se vrate, problem je što, kad jednom odu, naša država i društvo kao da na njih zaborave i to je skupa greška. Ne znam da li je to stvar arogancije, nemara ili nečeg drugog, ali političari su do sada pokazivali nezainteresovanost za te ljude, od kojih su mnogi izuzetno uspješni u svojim oblastima, rade na najboljim svjetskim univerzitetima, u zemljama u kojima žive usvojili su vrijednosti i navike kojima mi, makar nominalno, kao društvo težimo, a rado bi svoja znanja i talente stavili na raspolaganje svojoj zemlji. Prva vlada koja napravi iskren i konkretan korak ka tim ljudima, za mene će biti ne ekspertska, nego vizionarska”, ističe Vujović.

Na kraju, kaže da nema posebne profesionalne planove, osim da nastavi da uči u svojoj oblasti.

“Svi moji planovi trenutno su privatni: recimo, kako ću, kad se ovo sve jednom završi, da bez bojazni i bez maske zagrlim babu i dedu”, zaključila je Maša Vujović.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja