Dado Ćetković: Osjećao sam od malena da pripadam svijetu umjetnosti

 Dado Ćetković: Osjećao sam od malena da pripadam svijetu umjetnosti

Da bi umjetnik mogao da živi od svog posla, jako je bitno da je društvo edukovano, u koraku sa vremenom i ekonomski stabilno. Ne mogu svi da razumiju potrebe umjetnosti kada ima puno ljudi koji moraju da razmišljaju o osnovnim životnim stvarima, ističe u razgovoru za Portal Bar akademski slikar Dalibor Dado Ćetković. Sa poznatim barskim umjetnikom razgovarali smo o likovnim počecima i akademskim danima, crnogorskoj sceni i naravno, posljednjem ciklusu „Antares“.

Za početak ovog razgovora pitala bih te, da li pamtiš svoj prvi susret sa umjetnošću, tačnije slikarstvom i slikarskim platnom? Odnosno, kako je priča o Dadu kao umjetniku krenula?

Pamtim puno toga iz perioda djetinjstva, kao da je bilo juče. Tada sam kao i većina djece bio izrazito znatiželjan, nije bilo ničega što me ne bi zainteresovalo da vidim šta je to i kako radi. Na stolu su uvjek bile neke novine i časopisi pa su u njima nastajali prvi crteži, a kasnije u sveskama. Toliko bih volio da ih danas vidim da su nekim slučajem mogli da budu sačuvani. Isto tako i u mom dvorištu, na podu, zidovima od kuće a posebno na unutrašnjim zidovima, tada nemalterisane garaže, nastajali su brojni crteži sa zelenim lišćem, komadićima cigli i opeka, zemljom, kredama i raznim drugim materijalima koji ostavljaju trag. Najviše sam volio da crtam po pijesku, kako na plaži tako i kod kuće. Dugo godina smo imali brdo pijeska u jednom uglu dvorišta i tu sam puno vremena provodio. Po opisu kako su mi pričali, mislim da su to bile linije i potezi slični koje i danas oslobađam iz sebe. Pravio sam i razne građevine sa zemljom, pijeskom i sa svim materijalima koji mi se nađu pod ruku.

Dado 1984.godine, Foto: Privatna arhiva

Uvjeren sam da su dječiji crteži najgenijalniji, najviše zbog toga što su najiskreniji. Dijete ne predstavlja svijet oko sebe onakav kakav jeste, već onako kako ga doživljava. Nešto kasnije, počeo sam crtati malo više na papirima. Rado sam išao sa majkom na njen posao. Radila je u opštini na građanskom birou, gdje se i danas ovjeravaju dokumenta. U to vrijeme nije bilo gužve i ja tako mali i miran, bio sam skoro neprimjetan. Možda sada izgleda čudno, ali ako to shvatite kao što sam ja tada, vjerovatno, da je to i moj drugi radni prostor, odnosno atelje, onda se može razumjeti moja želja i volja da često tamo idem. Kako i ne bi bio. Za mene kao dijete to je izgledalo kao da sam u knjižaru. Imao sam puno papira, raznih olovaka, flomastera i ostalog tako da sam stalno nešto crtao. Sve što sam radio je izazivalo veliku pažnju jer ništa nije bilo onako kako jeste. Posebno se govorilo o mom “Njemačkom semaforu” koji je drugačije izgledao i stajao je ispred, ne kao danas u našim raskrsnicama već na drugoj strani kako bi vozači koji se zaustave na stop liniji mogli bez poteškoća da ga vide.

U mnogim državama je to sada standardno rješenje za regulisanje raskrsnica. Razmišljam i danas o raznim idejama i željama iz najranije mladosti. Kao da je nadrealizam sa rođenjem meni predodređen. Tako je sve bilo do početka osnovne škole i poslije je uslijedila faza sa željom da nacrtam sve što vidim i što realnije. Prve korake sam počeo učiti uz oca koji se bavio slikarstvom, a po struci je bio trgovac. U suterenu kuće se nalazi prostor koji je tada služio kao ostava, radionica i očev atelje. I danas je taj isti prostor namjenjen za rad, odnosno moj atelje. Tu je on, nakon svog posla, dolazio da radi, bilo da slika ili nešto pravi, pa sam i ja stalno dolazio, bio njegov šegrt svojom voljom. Bio je jako kreativan, a mene je tako malog sve zanimalo, od početka posla pa sve do kraja. Uz oca sam počeo da slikam na platnu sa nepunih šest godina. Isto tako sam se upoznao sa svim crtačkim i slikarskim materijalima i radio sam u svim tehnikama. Gledajući kako se nešto od uređaja popravlja, naučio sam sve o alatu. Ponosan sam što danas mogu gotovo sve poslove sam da obavim, a posebno što sam o slikarstvu već puno toga znao sa početkom školovanja.

Kada si shvatio da će umjetnost biti tvoj poziv? Da li si imao podršku okoline ili su te odvraćali sa – „od umjetnosti se ne živi“?

Sa mnogih strana se moglo čuti tako nešto, ali to meni nije ništa značilo. Kao ni mom ocu. On je prvi vjerovao u to da ću jednog dana da se ostvarim kao umjetnik. Za razliku od mene, moj otac, u šesdesetim godinama prošlog vijeka, nije imao podršku od svog oca pa ga je on usmjerio u trgovinu baš zbog tih čuvenih riječi i onim da se samo ludaci zanimaju sa umjetnošću. Iako se crnogorska likovna scena uveliko razvila i postavila brojna imena, naš narod nije pridavao dovoljno pažnje za razliku od drugih razvijenih zemalja. Ja sam imao sreću da sam rođen u nekom, do tada, malo boljem periodu za naše područje kada je likovna
umjetnost u pitanju. Osjećao sam od malena da pripadam svijetu umjetnosti. Od petog razreda sam počeo prodavati svoje slike za koje su se mnogi čudili i nisu vjerovali da je to dijete slikalo. Ubrzo potom saznajem da postoji srednja likovna škola i da mogu nastaviti školovanje na likovnoj akademiji. Bio sam istrajan u tome i svake godine sam napredovao.

Rad iz 1995. godine, Foto: Privatna arhiva

U tom pravcu, koliko je teško ili lako biti umjetnik i baviti se umjetnošću u današnjoj Crnoj Gori?

Da bi umjetnik mogao da živi od svog posla, jako je bitno da je društvo edukovano, u koraku sa vremenom i ekonomski stabilno. Ne mogu svi da razumiju potrebe umjetnosti kada ima puno ljudi koji moraju da razmišljaju o osnovnim životnim stvarima. Druga stvar je ta da smo mi jedna jako mala zemlja, sa puno potencijala i dobrim umjetnicima, ali sa malim brojem stanovništva kojima je umjetnost najbliža, pa je teško očekivati neki poseban učinak ovdje. Većina umjetnika su se ostvarili, na žalost, u nekoj drugoj državi. Da bi umjetnik stvarao, neophodna su sredstva i svaka podrška za dalji rad koji će, siguran sam, moći da doprinese na razne načine za razvoj, ne samo crnogorske umjetničke scene već i cijele države. Umjetnost je namjenjena ljudima, ali ako ona ne može da se približi čovjeku tako da je on može priuštiti, onda je teško i baviti se time. Sa druge strane, ukoliko umjetnik ima drugih poslova i angažovanja, posjeduje razne sposobnosti gdje može primjeniti svoje znanje, ili da svoju kreativnost usmjeri na nešto drugo što je od prijeke potrebe za običnog čovjeka, tada dobija mogućnost da razvija i ulaže u svoju umjetnost. Mora se nešto žrtvovati, a to je u ovom slučaju slobodno vrijeme i energija.

U ateljeu 2020. godine, Foto: Privatna arhiva

Kada već govorimo o trenutnoj situaciji u našoj državi, da li se možeš i osvrnuti na tržište umjetninama? Da li ono u Crnoj Gori uopšte postoji? U takvim uslovima, koliko je isplativo baviti se slikanjem?

Po nekim mojim statistikama, realistično slikarstvo priželjkuje više od polovine ljubitelja likovne umjetnosti. Ako slikar posjeduje sve vještine i dobro je zanatski potkovan, onda uvijek ima posla i moglo bi se reći da bi bilo isplativo, ako bi standard života svih bio bolji. Meni je odavno postalo monotono, ali i ne rentabilno da oslikavam konkretne motive po kojima me mnogi pamte, kao na primjer što su prepoznatljivi detalji gradova, morskih pejzaža, raznih građevina, a najviše tvrđava i manastira, maslina, zatim čuvene barske šipkove koje slikam od šestog razreda osnovne škole, a koje sam uradio na stotine itd. Dugo godina i danas, takve motive kao i portrete isključivo radim po narudžbi. Žalosno je što ljudi koji vole i cijene, ne mogu da odvoje neki iznos za originalno unikatno umjetničko djelo, a u drugom slučaju još gore kada žele imati sliku koju, na primjer, umjetnik slika cijeli mjesec, koja je zahtjevna zbog puno detalja i preciznosti za realističan prikaz i to na većem formatu, njihova ponuda bude krajnje nekorektna, recimo u visini najniže moguće plate. Obično takvima nije problem kupiti najnoviji Iphone. Galeristi na neki način pomažu promociji umjetnika i njegovih djela ali zbog dostupnosti na internetu i povoljnosti, kupci radije kontaktiraju autora. San svakog umjetnika je da radi ono što voli i što ga ispunjava. Fotografija je odavno našla svoju ulogu i sve što kamera može da snimi je nepotrebno da se slika. Danas se radi štampa na svim materijalima pa i na slikarskom platnu, tako da slikar mora da se okrene umjetnosti, a ne kopiranju. Svako može naučiti solidno da crta i slika, uz malo želje i dobre volje, sa ili bez talenta i može biti isplativ hobi, ali umjetnik ne može svako da bude, jer umjetnik se rađa.

Tokom boravka u Arizoni, 2019. godina, Foto: Privatna arhiva

Koliko je i zašto, iz ugla jednog akademskog umjetnika, važno upoznavanje djece sa umjetnošću u što ranijem uzrastu? Pod tim, ne mislim samo na slikarstvo, već i na kvalitetnu muziku, birane filmove i sve druge vidove umjetnosti…

Veoma je bitno da dijete odrasta u „zdravom“ okruženju. Pod ovim mislim na sve, a prvenstveno na porodično okruženje. Ukoliko se djetetu od rođenja pruži ljubav, tako će i sve drugo što mu se ponudi moći da usvoji, na način tako što će shvatiti vrijednosti i da je to sastavni dio života. Glavno vaspitanje se stiče u krugu porodice, a kasnije pedagozi nastavljaju sa vaspitno obrazovnim programom. Jako je važno da se dijete dok je malo upozna sa kvalitetima umjetničkih ostvarenja jer će mu to pomoći da se izgradi u kultivisanu ličnost, a što je bitno i za razvoj našeg društva. Takvo dijete kada odraste, ako mu ne bude bliska umjetnost, znaće da poštuje i vrednuje. Zato treba voditi djecu na sva kulturno umjetnička dešavanja i omogućiti im kod kuće da gledaju sadržaj u sladu sa njihovim uzrastom ali i da slušaju muziku koju roditelji prepoznaju kao kvalitetnu.

„Izolacija“, 2020. Foto: Privatna arhiva

Kako ti iz današnjeg ugla izgledaju studentski dani? Kako je taj period uticao na tebe kao slikara i na tvoj umjetnički pravac?

To su bili fantastični dani. Svakog jutra sam se budio sa velikom željom da steknem što više znanja i da aktivno radim na sopstvenom izrazu. Na kraju prve godine studija sam izgradio
svoj rukopis u crtežu, a u tome mi je najviše pomogla tehnika tuš i trska. Isto tako džez i
klasična muzika imaju veliku zaslugu koje su mojoj produkciji dali veliki uticaj i izvlačile maksimum kreativnosti. Tokom završne godine, puno sam radio na eksperimentalnom kombinovanju slikarskih materijala i tehnika i usput sam riješio savremeni izraz likovne kompozicije sa kojima sam bio jako zadovoljan i ponosan. pa je tako serijal slika ostao u nekoj specifičnoj fazi, koju dugo godina kasnije nisam mogao da razumijem u potpunosti. Jedna od tih slika je bila na izložbi na kojoj sam predstavljao svoju akademiju. Za to idejno
rješenje i način slikarskog izražavanja, imao sam veliku podršku mog mentora, profesora Marka Musovića. Ovdje je nabolji primjer slika „Bird“ koja je ostala u mom vlasništvu, a do tada je bila najveća dimenzija platna koju sam naslikao, format 200x150cm. Tu mi je profesor rekao da stanem i nijedan potez četkom da ne uradim više. Puno sam razmišljao o tome i pokušavao da odgonetnem, zašto je baš tako dobro. Odlično se sjećam perioda kada sam to stvarao, i ta emocija se ne može lako objasniti. Vjerujem da bih mogao cijelu knjigu o tome da napišem ako bih se jednog dana tome posvetio. Međutim, vremena za pisanje nemam. Imam toliko puno ideja koje moram realizovati na platnu što mi je primarna djelatnost. Ukratko, bio sam zapanjen kada sam završio tu sliku i dugo sam bio čudnog stava kada bih o njoj trebao da govorim.

2004. na trebinjskoj akademiji, Foto: Privatna arhiva

Diplomski rad je, međutim, otišao novim tokom…

Trebao sam tada da nastavim sa serijom slika o kojima sam govorio. Možda je tako moralo. Taj nastavak se desio sa ciklusom „Antares“ za vrijeme mog dvomjesečnog boravka u Arizoni krajem 2019. godine, a izložbu sam pripremao nakon povratka. Izgleda da su studentski dani bili od velikog značaja za moje slikarstvo, ali i odlazak daleko od kuće.
Kao što sam u početku govorio o mojim prvim radovima, publika koja prati ono što radim zna da se krećem u apstraktnom nadrealizmu i od mene uvjek može očekivati nešto novo. Ne volim da se ponavljam jer bih, kao prvo, sam sebi bio dosadan.

Slika „Bird“ na izložbi 2012. godine, Foto: privatna arhiva

Gdje vidiš mjesta za napredak u crnogorskom obrazovnom sistemu – mislim, naravno, na organizaciju Likovne akademije?

Napredak u organizaciji Likovne akademije vidim u tome da se studentima omogući svake godine obavezna studijska razmjena u trajanju od nekoliko mjeseci, uvedu redovne posjete svjetskim muzejima i galerijama, gdje bi ministarstvo kulture trebalo da podrži veći broj studenata sa stipendijama i sufinansiranjem, jer bi tako jednog dana mogli imati mnogo više aktivnijih afirmisanih umjetnika, koji bi našu državu sa ponosom predstavljali i time joj doprinoslili na razne načine. Dodao bih i to da je uslov za izlazak na diplomski ispit dobro poznavanje engleskog jezika. Većina umjetnika ima problem sa komunikacijom i slabo se ostvaruje van granica.

Sa otvaranja izložbe u Galeriji „Velimir A. Leković“, 2020. godina, Foto: Sergej Zabijako

Na kraju, moramo pomenuti ono što je u tvojoj karijeri aktuelno, a to je izložba „Antares“. Radove iz ovog ciklusa vidjela je publika u Baru, a potom i u Podgorici. Kakva je bila reakcija publike?

Koliko god da su moje prethodne faze u slikarstvu bile dobre i ispraćene sa brojnim pozitivnim komentarima, riječima hvale i podrške, moram istaći da je ovaj ciklus u potpunosti iznenadio i oduševio veliki broj publike, čak i one kojima takva umjetnost nije razumljiva. On je jedinstven po tome što posjeduje veliko iskustvo svega što postoji i onoga što je nama nepoznato, nevidljivo, ali se ipak osjeća da postoji. To je energija koja sve stvara. Prisutnost duha i njegovog kretanja kroz vrijeme i prostor, multiverzum i beskonačnost. Teško sam pitanje ovim ciklusom postavio. Kao da u traganju za odgovorima nedostaje mogućnost za saznanje kako bi ljudi mogli imati jasan stav po tim pitanjima jer je čovjek prilično ograničen i nema toliku inteligenciju kao ni životni vijek da može sve vidjeti i razumjeti. Ja sam putem intuicije i vođen svojim duhom dao mali doprinos u odgonetanju. Slike ne traže da se nekome dopadnu već da ih posmatrač razumije tako što će ih osjetiti. Upravo sam takve komentare i dobio. Neki od njih se odnose na poziv za ulazak u prolaze kroz vrijeme, podsjećaju na momente prilikom ulaska u san, nekoga je zadivilo kako se sve uvija i kreće kao u slikama Van Goga, druge su oduševljavali topli tonovi, treptaji i valeri, a nekoga laste koje lete na sve strane i tako dalje, a ima i komentara da kažu da je toliko dobro da im se ne sviđa što je tako.

Kakav je dalji put „Antaresa“?

Odmah nakon realizovanih izložbi, “Antares” je nastavio svoj kreativni put u ovoj godini i to sa malim formatima. Jako sam zadovoljan kako sam uspio da u predhodnoj godini, u jeku epidemije Korona virusa i u periodu aktuelnih političkih dešavanja, izađem u javnost sa završenim projektom koji je u mom stvaralaštvu, ali i za savremenu crnogorsku likovnu scenu, od velikog značaja, a koji predstavlja ujedno iskorak u slikarstvu. Virtuelne izložbe su konačno dobile mogućnost da se približe publici, pa je tako i moja izložba, koju sam prvo predstavio putem video forme na YouTube kanalu, zavrijedila pažnju – https://www.youtube.com/watch?v=d4YFgudBiPc .

I ove godine isto imam u planu da prvo prikažem nove radove na taj način, pa nakon toga i u realnom galerijskom prostoru. Za sada sam dobio potvrdu od Gradske galerije Kotor za termin u septembru.
Radujem se novim izazovima i bijelim platnima. I kao što je normalno da se kaže, da nas prvenstveno sve služi dobro zdravlje i sve će se postići.
Svim čitaocima Portala Bar želim da poručim, da sve što rade čine to sa ljubavlju, budu iskreni i pravedni jedni prema drugima, ne zamjeraju nikome i ne zavide, da se svako bavi svojim životom i trudi se da ga unaprijedi koliko je u mogućnosti. Da bude zadovoljan sa onim što ima i da to zna čuvati i cijeniti. Sve dođe i sve prođe, a naš život je samo jedan. Izbor je naš da li ćemo biti srećni i zadovoljni.

Avatar

Sonja Jovanović

Pročitajte još