Seoski, brodski ljekar, kandidat za predsednika Jugoslavije…dr Jovićević u Virpazar je doveo svijet

Zahvaljujući  dr Deanu Jovićeviću varošica  Virpazar je prije 40 –tak godina „izašla“  iz granica nekadašnje SFRJ, bila prepoznatljivija na  mnogim merdijanima, u zemljama koje su imale ekološke pokrete zelenih.  Omiljeni seoski  doktor, uvaženi brodski ljekar na MSC kompaniji  koji je  s voljom radio svoj posao,  ljekar  koji je volio ljude, ponosio se svojim korjenima i Rijekom Crnojevića, i Virpazarom, ljepotama  Skadarskog jezera.

Vidio je dr Dean  cijeli svijet:  civilizovanu Evropu, divlju Afriku,  daleku Ameriku, mnogoljudnu Aziju…  ali se sa posebnom radošću vraćao u Virpazar.   Zbog njega u Virpazar su dolazile diplomate, potomci kraljevskih porodica, glumci, pisci, ekolozi…Zašto – To  znaju svi koji su imali čast poznavati dr Deana Jovićevića- poliglotu koji je govorio engleski, italijanski, francuski, njemački jezik.

• 

Ljekar, dijete ljekara, rodio se u Risnu 1950. godine.

Čini se da mu je bilo „zapisano“ da putuje od djetinjstva,   prvo zbog očevog pa njegovog zanimanja.

Nakon, kako je govorio „godišnjih“ selidbi,  od Boke, Podgorice,  Berana, Pljevlja, Nikšića…13-godišnji osnovac , sa roditeljima obreo se u Etiopiji. U  Africi je pohađao etiopsku osnovnu školu, engleski i francuski koledž.

-Puno puta su mi rekli da sam darovito djete . Prvi put u stranim školima sam čuo da posjedujem intelektualnu znatiželju. Otac bi znao da kaže- Pazi mali, to može skupo da košta. Maštali smo da se ja školujem u Kembridžu. Međutim, desilo se nešto što ja nisam mogao da razumijem u tim godinama – pa smo se vratili u Jugoslaviju i  Medicinski fakultet sam upisao i završio u Nišu, pričao je dr Dean u čijem životu čini se ništa nije bilo slučajno, pa ni činjenica da je na njegov povratak Virpazar „čekao“ punih 20 godina.

 -Virpazar 20 godina nije imao ljekara. Povremeno bi ordinirao neko od doktora, i vjerovali, ili ne,  dvije decenije je bio raspisan konkurs za ljekara . To mjesto je sudbinski mene čekalo.  Znao  sam da ću baš u Virpazaru osnovati porodicu, i sa  suprugom Smiljom izroditi troje djece:  Saru, Unu i Luku, s ponosom je dr  Dean govorio o vremenu kad je bio seoski ljekar.

-Seoski ljekar!  Ja se tim periodom moje prakse izuzetno ponosim. Kafka je  se u svom djelu „Seoski liječnik“ najbolje definisao – Ko jednom pođe putem varljivog zvuka noćnog zvona, to nikad popraviti neće. Tako je sa ovim ambijentom- Jednom kad on počne vama da se otkriva, tu kraja nema… Kad sam došao u Virpazar sreo sam interesantne ljude, znao sam i kad su mi naklonjeni, i kad me obmanjuju, a znao sam i da ovo mjesto ima tu  nevjerovatnu, neotrkrivenu prirodu, blizinu moru i odličnu klimu, pričao je dr Dean  koji je volio  vrletne staze oko Skadarskog jezera, toliko volio da je tu ljubav nenametljivom lakoćom prenosio na prijatelje, poznanike…“ Pustoš je ta koja  fascinira. Svaki put iz te pustoši iznikne nešto novo, novi detalj koji privuče pažnju…“

Nakon prve reportaže koju sam napisala o dr Deanu Jovićeviću  2007. godine kao brodskom ljekaru na luksuznim kruzerima  –   „Stajati čvrsto na nogama,a biti na vodi“ svaki sledeći razgovor  bilo je novo otkrivanje,   kao čitanje enciklopedije. U maniru rođenog gospočeta, vrhunski intelektualac širokog obrazovanja bio je zabavan sagovornik od koga se mnogo moglo naučiti.

-Vidjeti svijet je neprocjenjeno  bogatstvo. Upoznati ljude  u neobičnim situacijama  pomaže u kreiranju samospoznaje i stavova prema životu. Putovati ne znači samo upoznati nepoznato, nego biti i svjedok mnogih tajni i misterija. To je život na luksuznom kruzeru kada se svako jutro budiš u drugoj luci, vidiš  različite kulture dalekih zemalja,ali  nedeljno i po  1.000 – 2.000 ljudi… A, kad se vratiš kući živiš snove koje imaš na brodu. Čeka te toplina zagrljaja najdražih, pričao je dr Dean.

Rijetki, veliki  ljudi imaju dar da pojednostave život.. Dr Deja je  to maestralno znao.  Sa posebnim šarmom bi znao da objasni i sopstvenu ljubav prema ekologiji i  spontano bi sagovorniku otvorio vidike objašnjavajući da  je za termin ekolog- primjereniji ambijentalista- čovjek koji uživa u svom okruženju.

U Dejovom društvu uživali su i poznati i priznati i  urbani i seoski ljudi…često mu je pisala  predsednica svih evropskih zelenih Hajdi Hautala, članica Parlamenta Finske,ambasador Južne Koreje u Vatikanu  Li, potomci Karađorđevića,  neobuzdani   Uroš Tošković –  najpoznatiji beskućnik koji je toplinu doma volio da „živi“ upravo kod dr Deana u Virpazaru, pa godišnje odmore u Virpazaru provodio je glumac Lane Gutović, književnici  Svetislav Basara, Isidora Bjelica…Jedan od svojih romana „Voleti i umreti na Karibima“  Isidora Bjelica je posvetila medicinskom timu kruzera „Lirika“ koji je vodio dr Dean.

Na brodu, pričao mi je, ljudi su komunikativniji, preskaču se uvodi.

-Ljudi su upućeni jedni na druge. To je prostor na kojem važi potpuno druga fizika. Dešava se da plovimo na 10.000 metara dubine i vodena masa utiče na fiziologiju. Utiče na razmišljanje . U takvim situacijama veoma su interesantni snovi. To su dokumentarci bez vremena. Snovi iz prošlosti, vezani za budućnost. To je kao „već viđeno“, tako je opisivao tu pararealnost,a kad bi se dotakao gena pričao je o dedi  koji  je bio ađutant kralja Nikole.

-Kad je knjaz Nikola morao da ode u emigraciju, ađutant je ostao sa njim.  Deda je imao običaj da sakuplja,  zapaža, bilježi  – nekakvim širokim pogledom. Geni su to. Zajednički nam je taj  globalni pogled na svijet koji  nas okružuje.  Za mene, najvrijednije što je ostalo od dede je to što je zapisao.  Mali dnevnik u kome je bilježio zapažanja sa putovanja po Evropi, Turskoj, u raznim zemljama gdje je putovao sa knjazom, pričao je Dejo.

Ako sudbina postoji, a biće da nešto postoji, u neotkrivenoj energiji kosmosa, dogodilo se 2.marta 2021. godine kada dr  Dejo  umro, i to  na  isti dan kad i njegov  otac.  Kao da mu je bilo „zapisano“  od djetinjstva  da  prati svoj genetski kod

Ponosan na dedu, oca  čiji je gen nosio, a noć uoči  vječnog odlaska, srećan na osoben način i u teškoj bolesti kao i u bezbrižnim vremenima,  jer je čuo glasove kćerki Sare i Une  ispred Opšte bolnice u Baru, gdje je dr Dean Jovićević (71)  preminuo od posledica posledica koronavirusa.

Ljudi ne umiru, sve dok žive oni  koji ih se sjećaju.

Dobrim djelima, spašenim životima čiji broj  ostaje vječita nepoznanica odanog i posvećenog ljekara, vrhunskog intelektualca, višedecenijski aktivista na zaštiti životne sredine, dr Dean Jovićević  zaslužio je da ga  spominjemo.

Iz bogate i sadržajane biografije ljekara mnogo je priznanja – Dr Dean Jovićević sa adresom u Virpazaru je počasni građanin Linkolna (SAD), dobitnik međunarodnog priznanja italijanskog grada Ređo, dobitnik Zlatnog Hipokrata… Član Malteških vitezova.

Dr Dean Jovićević  kandidat za predsednika Jugoslavije 1991.godine. Nikada nije bio član niti jedne političke partije. Od svih  nagrada, sa najviše ljubavi i topline  je govorio o svojoj  djeci : Sari, Uni, i Luki,  unucima: Borisu i Davidu.