Đulija Radović, seoska žena u bijelom mantilu – sjećanja na polja lana, život bez puta, struje, vode…

 Đulija Radović, seoska žena u bijelom mantilu – sjećanja na polja lana, život bez puta, struje, vode…

Za Đuliju Radović, medicinsku sestru u penziji ne važi izreka – „Hvali selo, ali živi u gradu“. Skoro 70 godina Đulija živi na selu, a sa sela je svakodnevno oko tri decenije išla u Bar na
posao.

Ova posebna žena ljepotu života vidi u suživotu sa prirodom i radu na imanju. To je jedna strana priče, lična, o Đuliji Radović. Druga, vrijedna na poseban način jer ona svjedoči o kulturi življenja u Mrkojevićima, čuva od zaborava običaje, tradiciju i podsjeća da se u zaleđu Bara, pored ostalog uzgajao i lan, gajila svilena buba i proizvodila svila, a i pravio ljekoviti sirup od crnog duda… Kako se nekada živjelo u ruralnom zaleđu Bara, za Portal Bar priča Đulija Radović, živa enciklopedija Mrkojevića.  

Đulija Radović – živa enciklopedija Mrkojevića, Foto: Biljana Dabić

U jednom periodu, živjela je Đulija dva života – seoski i bolnički, vodeći se filozofijom: rad
održava čovjeka. Život je nije mazio, ustajalo se prije 5 sati i nije to bilo lako breme. Međutim, danas kada ima sve uslove za dokolicu, Đulija Radović uglavnom sama obrađuje 10.000 kvadrata zemlje, na 450 metara od mora, na Velikom Pijesku.

Po prirodi blagorodna, ali istrajna da ne popusti sinu Dinu i snahi Jasmini koji žele da majka odmara u penzionerskim danima, Đulija ističe da od voćnjaka i cvijeća ne odustaje.
„U voćnjaku je 600 korijena različitih voćki, od agruma, banana, avokada, badema, različitih vrsta jabuka, krušaka, trešanja i dud od koga se nekada pravila svila. Na ovom placu su plodovi prvog voća koje uspjeva na Mediteranu do najkasnijeg. Oko 10 mjeseci iz voćnjaka beremo različito sezonsko voće. Moja posebna ljubav je cvijeće. U mojoj bašti je 400 sorti cvijeća. Cvijeće za moju dušu“, sa ponosom priča Đulija i dodaje: “Čitav život sam provela na selu, osim četiri godine boravka na Cetinju tokom srednje škole “.

„Život na selu koliko god zahtjevan, nije mi bio težak. Živjelo se u zajednici, tri generacije. Bilo je to normalno i nikome nije bilo tijesno. Danas imamo vodu, struju, sve, ali i tada i u nestašicama i oskudicama, bili smo srećni. To je i do prirode čovjeka“, priča vedra Đulija.
„Rođena sam“, nastavlja priču, „1951.u Dobroj Vodi, u Boškovićima, među tri brata, ja sam bila jedino žensko dijete. Moji su na selu imali sve, jedino se petkom išlo da kupe kafu, šećer, rižu,
petrolej i simit (kupovni hleb)“.

Vrsna domaćica od koje ima toliko toga da se nauči, Foto: Biljana Dabić

„Imala sam sreću. Roditelji su me poslali u školu – Srednju medicinsku na Cetinju jer sam bila
odlična učenica u osnovnoj školi. Moju trojicu braće nisu slali na dalje školovanje. Tada u selu, škola nije bila toliko važna. Moj učitelj Dušan Marković me forsirao, kasnije nastavnici. Bila sam mala rastom, i kad sam krenula na Cetinje, kofer je bio veći nego ja. Uspješno sam završila srednju školu. A, sjećam se – mazgom sam išla do Bara, vozom do Podgorice pa autobusom do Cetinja. Drugačije se živjelo, bila sam treći razred kada je selo dobilo struju, a voda je na imanju. Iz ovog modernog vremena kad imamo sve, sjetim se tih dana, i koliko god bilo naporno, osjetim toplinu“, kaže Đulija.

„Sjećam se“, kaže naša sagovornica, „u Dobroj Vodi smo imali crni dud“.

„Moja majka je od tog crnog duda pravila sirup. Ako bi se dijete razboljelo u selu, dolazili su da uzmu taj sirup od crnog duda. To je bio lijek za bolove u grlo. Cijelo selo je imalo jednog koji šiša, jedan je pravio opanke… I tako je selo funkcionisalo“, prisjeća se Đulija.

Život na selu nije bio lak. Prije 50-tak godina ženi je trebalo da odvoji dan za pranje veša.
„Kad sam se udala u Radoviće , 1972. godine tada nisu imali vodu. Pješačilo se da bi došli do vode, veš smo tovarili na magarce i tako su žene cijeli dan ostavljale za pranje. Teško to mogu da shvate današanje generacije, a ja to vidim kao film. Veš smo prali pepelom. Sve ruke su bile u plikovima. Najteže je bilo prati lanenu robu. Koristili smo i domaći sapun od maslinovog ulja. Nije bilo ni puta“, prisjeća se Đulija.

U ta vremena, ipak ne toliko ni daleka, nije bilo gotovih proizvoda kao danas.
„Na našoj njivi sijala sam lan. Lan hoće običnu zemlju. U proleće, zasije se kao pšenica. Lan ima jako lijep plavi cvijet. Sjećam se kad bi neka žena kupila plavu bluzu, poredili bi boju sa cvijetom “oljana” (lana). Lan se čupao, pa vezao u snopove. Zatim se potapao u vir slatke vode gdje se držao tri nedelje i za to vrijeme omekša, te se izvlači donosi kući i stavlja na trljicu- drvenu spravu. Radilo se po cijeli dan da se dobiju niti lana. Zimi su žene prele. Svaka kuća je imala stativ i tkalo se. Od lana smo pravili košulje, pantolone, stolnjake, vreće….Tako se radilo do 60-tih godina prošlog vijeka, a kasnije moglo se platno kupiti u prodavnicama i više se isplatilo da se kupi, nego tka. To nije lak posao bio. Pravila sam ja platna i od lana i od žuke. To je za posebnu priču. Imali smo vunu, lan, svilu za odjeću“, objašnjava Đulija.

„Sjećam se kad bi neka žena kupila plavu bluzu, poredili bi boju sa cvijetom “oljana” (lana)“, priča Đulija.

Sa posebnom sjetom i najljepšim uspomenama Đulija čuva sjećanja na pokojnog muža, njihovu ljubav koja je bila motiv da se savladaju sve prepreke života.

Na pitanje- zašto nisu, kao mnogi otišli sa sela i započeli život u gradu gdje su oboje radili, Đulija kaže da je jedan od razloga to što je njen muž bio jedinac koji je brinuo o roditeljima,
patrijahalno vaspitanje.
„Na selu smo imali našu kuću. U gradu bi morali ići u podstanare, a to nismo željeli. Muž i ja smo radili, a živjeli na selu. Da bi mi olakašao odlazak na posao, moj pokojni muž Ćazim je insistirao da polažem vozački. Ja sam prva žena u Mrkojevićima koja je položila vozački, daleke 1973. godine. Nikada udes nisam imala. Ćazo je bio ponosan na mene, a i ja na njega. Bio je profesionalni ugostitelj, direktor Južnog mora, prvi direktor tadašnjeg Turista. Bio je specijalista za ribu, Titu je spremao ribu. U 35. godini ostala sam udovica sa dvoje dece. To je teško, mnogo teško. Ni tada nisam htjela da se preslim u grad. Nastavila sam život koji smo Ćazo i ja živjeli“, kaže Đulija.

Živjela je Đulija dva života – seoski i bolnički, vodeći se filozofijom: rad održava čovjeka, Foto: Biljana Dabić

Uporedo sa svim ovim poslovima Đulija je radila u bolnici. Radila je najhumaniji poslao olakšavajući muke i ublažavajući bolove pacijentima na internom odjeljenju Opšte bolnice Bar.

Đulija navodi da je od Bara do granice sa Albanijom malo kuća da na njenim rukama nije bio
neko od članova domaćinstva, i to u najtežim momentima njihovog života.
Dok se na jednoj strani medicinska sestra borila za živote pacijenata, paralelno je održavala imanje, radila zahtjevne kućne posove seoske žene, suočavala se sa teškoćama svakodnevice u onim vremenima kada nije bilo struje, vode, puta….

Danas je Đulija puna elana, vrsna domaćica od koje ima toliko toga da se nauči –kako se sprema slatko od smokava, koje voće je dobro kombinovati za najljepše ukuse domaćih džemova, od kojeg sezonskog povrća i ostalog zeleniša napraviti ukusnu zeljanicu, kako sušiti ljekovito bilje za mješavine čajeva….
Đulija je žena koja ima snagu čovjeka, nježnost majke, bake, brižnost sestre…
„Uvijek sam se nadala biće bolje i bilo je bolje. Imam dvoje divne djece, snahu i zeta, četvoro
unučadi. Srećna sam i zadovoljna životom. Jedino za čim žalim je što su mi braća, sva trojica,
pošla u Ameriku gdje žive sa svojim porodicama“, kaže Đulija.


Za posebnu priču je Đulijina kolekcija narodnih nošnji ovog kraja, vezeni i heklani ručni radovi,
odjevni i dekorativni predmeti, predmeti za preradu sirovina, kojima može da opremi etnografska kuća Mrkojevića.


Posebno je zadovoljstvo pisati o ljudima koje društvo najčešće naziva “običnim“. U toj
običnosti ima mnogo neobičnog, istinskog i životnog što uvijek plinijeni pažnu i podstiče na
poštovanje, a otkriva neslućene mogućnosti i potencijale o kojima ljudi iz grada malo znaju.

Avatar

Biljana Dabić

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja